Nastanak ove pasmine treba vezati za prohujala stoljeća i poznati ”bull-baiting”. Za borbe sa bikovima i medvjedima, a od 1835. godine samo sa drugim psima, pripremani su psi dobiveni iz dobro planiranih križanja. Centar odgoja ovih boraca, o čijem potomku sada govorimo, bio je ”Black Country” (okolina grofovije Staffordshire), a glavni kreatori “čuda od psa” tamošnji rudari i mineri. Uz već dokazanog borca –buldoga, i svoje stare pasmine koje su čistile okna od štakora, u parenja su ubacili kratkodlakog foksterijera, bijelog engleskog terijera i nešto kasnije mančester terijera. Selekcija je bila oštra, kao i u slučaju drugih borbenih pasmina, i imala je nekoliko primarnih zahtjeva: snagu, izdržljivost, inteligenciju i zagrižljivost.

Stafordski bul terijer je i do danas sačuvao sve te osobine. One su, u kombinaciji sa iznenađujuće visokim stupnjem inteligencije i odanosti gospodaru, učinile ovog psa vrlo popularnim i cijenjenim u cijelom svijetu. Na žalost, put do priznanja i popularizacije pasmine bio je dug i trnovit, tako da su psi tipa ”Bull-and-Terrier”, tek 1935. godine priznati od strane The Kennel Club of Great Britain, i to pod imenom Stafordski bul terijer.

Dvije velike zapreke, koje su gotovo uništile ovu rasu, su borbe pasa i bulterijer. Naime, istovremeno sa uobličavanjem SBT-a, rađala se još jedna nova pasmina – bulterijer, kojeg je James Hinks iz Birmingena tako originalno udesio da su zaneseni kinolozi očarani njime skoro i zaboravili na skromnog borca iz Staforda.

Borbe pasa su također usporile popularizaciju rase. Pritisak javnosti, a još vise policije, je gotovo iskorijenio taj ”sport”, a pasmini je ostala etiketa ”mašina za ubijanje”, koje se sporo i mučno oslobađala.

Ali, u prkos svim nevoljama, originalni ”Bull-and-Terrier” se ipak održao i to zahvaljujući svojoj naravi. Iza grubog izgleda krilo se jedno veliko srce, beskrajno osjećajno i odano gospodaru. Pravi ljubitelji pasa nisu mogli a da tu odanost ne uzvrate istom mjerom. Upravo zahvaljujući tome rasa je spašena. Pred I svjetski rat pojavili su se psi kod kojih je bila ustanovljena ravnoteža tjelesnih i karakternih osobina, što je i bio cilj kreatora – kinologa.

Godina 1928. se smatra početkom samostalnog postojanja. O estetskom izgledu se vodilo manje računa, pa su uzgajivači bili rasterećeni sa te strane, ali se nazirala jedna ustaljenost - simpatičan, nabijen pas, odan čovjeku.

Iako veoma snažan i mišićav, njegov izgled odudara od elegancije kakvu srećemo kod kućnih terijera ili paradoksalnih linija kod bulterijera. Njegov eksterijer je za oko prilično skroman i ne odgovara predodžbi kakvu imamo o borbenim psima. Po mnogima, sliči na mješanca sa naših ulica (one krupnije), a neki su ugledavši njegovu fotografiju zaključili: ”ovo je običan cucak”. Listajući stare engleske novine i kinološke brošure, zapaža se da su ovakvi psi najčešće pobjeđivali u borbama. Za ovakve borbe potreban je snažan, brz i čvrst pas, koji može lako prebroditi silne stresove, kao i svaki pravi borac. Zato su oni već tada jako uzgojno selekcionirani u tom pravcu.

Još oko 1900. godine počela se voditi i neslužbena uzgojna knjiga, isključivo po privatnoj inicijativi. Precizno vođena, ona je kasnije odigrala veliku ulogu u registraciji SBT-a od strane engleskog kinološkog kluba. Zanimljiv je podatak da se ime stafordski bul terijer počelo koristiti tek dvadesetih godina ovog stoljeća Sve do tad korišteni su nazivi pit dog, bull-and-terrier, pit bull terrier.

Početkom 30-ih stvoreni su solidni uvjeti za dalji razvoj rase: desetak obitelji je već generacijama uzgajalo te pse, tako da je postojao dovoljan broj kompetentnih osoba da pravilno usmjeri uzgoj ovih pasa. Krajem 1934. godine, raspravljala je skupina zanesenjaka na nizu neformalnih sastanaka o mogućnosti osnivanja pasminskog kluba. Do službenog osnivanja Kluba došlo je 25. ožujka 1935. godine, na sastanku koji je Joe Mallen (koji je kasnije postao legendarno ime u povjesti ove pasmine) organizirao u svom hotelu “Old Cross Guns Hotel” u Creadley Heathu. Tom čuvenom skupu prisustvovalo je vise od 40 uzgajivača sa najmanje 20 godina iskustva u radu sa SBT-ima. Za prvo rukovodstvo su izabrani: Joe Mallen (počasni predsjednik), Jack Barnard (predsjednik) i Joe Dunn (tajnik)

Premda se većina prisutnih zalagala za naziv “The original Staffordshire Bull Terrier”, engleski Kennel Club to nije prihvatio. Riječ “original” (originalni, izvorni) vjerojatno je odazvala želju da se označi kako ova pasmina direktnije potiče od “Bull-and-terriera”, nego Hinksov bulterijer. Selekcija koja je potom uslijedila na Otoku, uglavnom je “peglala” njegov karakter kako bi se od borbenog psa dobio obiteljski pas, vezan za ukućane i strpljiv sa djecom. Eksterijer je i dalje ostao isti – snažan, moćna figura, bez ”sladunjavih” eksterijernih linija koje bi krile njegovu tešku i napornu prošlost.